(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Godišnjica šehadeta velikana u historiji islama ili čovječanstva, prilika je da se bolje upoznamo sa vrijednostima istaknutih ličnosti, koje su nam tokom generacija otvarale nove horizonte i u nevolji priskakale u pomoć.
Kao što smo spomenuli, imam Sedžad (a.s.) je rođen 38. godine po Hidžri, odnosno 658. godine po Isau (a.s.) u gradu Medini. Bio je sin hazreti imama Huseina (a.s.), te je nakon šehadeta oca u dolini Kerbele na sebe prihvatio veliku i važnu dužnost imameta. Može se reći da je većina života hazreti Imama bila posvećena borbenom djelovanju i otporu. Imam je imao dužnost da ustabili, osnaži i proširi teoriju i stvarnu poruku šehadeta i života imama Huseina (a.s.).
Pronositelj poruke Kerbele
Kako je već ukazano, Imam Seddžad prisustvovao je tragediji na Kerbeli, a nakon šehadeta svoga oca Huseina ibn Alija, mir neka je na nj, bio je na čelu preživjelih iz Huseinove obitelji i preuzeo je obavezu pronošenja poruke ustanka i crvenog šehadeta Imama Huseina. Kroz svoje govore i obraćanja on je razotkrivao prljavo lice emevijske vlasti i utjecao na to da se javnost osvijesti. S obzirom na široku i obuhvatnu propagandu emevijskih vlasti, još od vremena Muavije pa nadalje, protiv Poslanikove porodice, nema sumnje da bi, da preţivjeli Imama Huseina nisu osvješćivali i budili narod, neprijatelji islama i sluge tadašnjih moćnika uspjeli izbrisati iz historija ovaj veliki ustanak i vječni pokret odnosno prikazati ga u krivom svjetlu.
Međutim, propaganda Imama Sedžada i ostalih preživjelih članova obitelji prvaka šehida, mir neka je na nj, u vrijeme njihovog sužanjstva – onda kad su im Jezidova glupost i golema mržnja dali priliku za to – nije Huseinovim neprijateljima pružila priliku da iskrivljavaju činjenice i šire laži. S obzirom na to da smo u poglavlju o ţivotu Imama Huseina, mir neka je na nj, prilično opširno govorili o propagandnom djelovanju četvrtog Imama, ovdje ćemo se zadovoljiti onim što smo već kazali.
Doba ćutnje
Na temelju podjele perioda imamata na četiri faze nakon smrti Poslanika islama (o čemu smo govorili u poglavlju o ţivotu zapovjednika vjernika, mir neka je na nj), život Imama Sedţdţada odvijao se u okviru četvrte faze, čije su karakteristike: - Gubitak nade u mogućnost oružane pobjede pokreta; - Aktivno nastojanje da se dugoročno stvore preduvjeti za uspostavu islamske vlasti od strane Poslanikove porodice; - Priprema uvjeta za ostvarenje tog cilja kroz kulturni rad i odgoj odgovarajućih ljudskih snaga; - Očuvanje izvorne islamske misli i ukazivanje na novotarije i zablude.
Nije potrebno posebno naglašavati da su ţalosni dogadžaji sa Kerbele (i to vrlo brzo) zadali snažan udarac šiitskom pokretu i reakcije na vijest o ovim dogadžajima u cijelom tadašnjem islamskom svijetu, posebno u Iraku i Hidžazu, izazvale su strah i zebnju. Naime, postalo je jasno da se Jezid, koji je spreman ići toliko daleko da pobije Poslanikove potomke (poštovane i ugledne u čitavom islamskom svijetu) i uzme u roblje njihove žene i djecu, neće prezati ni od kakvog zločina kako bi učvrstio svoju vlast.
( Zarobljavanje žena i djece kao i nošenje glava šehida od grada do grada imali su zasigurno za cilj izazvati strah među narodom i osujetiti svaku rekaciju)
Taj strah i zebnja, naročito primjetni u Kufi i Medini, dodatno su osnaženi nakon tragedije Hurra i okrutnog gušenja pokreta Medinjana od strane Jezidovih snaga (u mjesecu zul-hidždžetu 63. h.g.). Na teritorijama pod jakim utjecajem Poslanikove porodice, posebno u Medini u Hidžazu i u Kufi u Iraku, zavladala je ćutnja. Šiiti i sljedbenici Imama ubrajani su u neprijatelje Emevija, te su se osjećali slabima i nemoćnima, a njihova organiziranost i ustroj posve su se raspali. Ukazujući na tu neugodnu situaciju, Imam Sedždždad rekao je: “U cijeloj Mekki i Medini nema niti dvadeset ljudi koji nas vole.”
Čuveni historičar Mesudi ističe:
“Ali ibn Husein preuzeo je imamat u tajnosti i uz strogu tekiju, u teškim vremenima.”
Imam Sadik, mir neka je na nj, kazao je o ovoj žalosnoj i neugodnoj situaciji: “Nakon šehadeta Huseina ibn Alija, mir neka je na nj, ljudi su se vratili (odnosno napustili su Poslanikovu porodicu), osim trojice: Ebu Halida Kabulija, Jahje ibn Ummi Tavila i Džabira ibn Mut'ima.” Uz njih su kasnije pristali još neki, tako da je broj sljedbenika porastao. Jahja ibn Ummi Tavil ušao je u Poslanikovu džamiju u Medini i ovako se obratio ljudima:
“Mi smo vam suprotstavljeni i poričemo vas (dakle vaš put i vjerovanje), i izmedžu vas i nas postojaće uvijek neprijateljstvo i otvoreni sukob...”
Ne treba ni kazati da su u takvim uvjetima ovako otvoreno i jasno mogli nastupati samo rijetki ljudi koji nisu marili za vlastiti život, poput Jahje ibn Ummi Tavila koji je bio spreman izložiti se svakoj opasnosti. Zato je Hadždžadž ibn Jusuf, optužujući Jahju za prijateljstvo sa Zapovjednikom vjernika, mir neka je na nj, dao da mu se odsjeku ruke i noge, i umorio ga je groznom smrću.
(Šejh Tusi, Ekhtiyari ma'rifetir-ridžal, str. 123. )
U njegovo vrijeme dinastija Emevida je dostigla vrhunac u činjenju zuluma, grijeha, u korupciji i iskrivljavanju vjere. Vjerske vrijednosti su bile pogažene a nasilje obična i normalna pojava. Međutim, imam Sedžad je cijeli svoj život posvetio prosvjećivanju stanovništva i udaljavanju od grijeha narodnih masa, jer je želio vaspitati vjernički i strpljiv narod.
Upravo zbog toga on je za svoj dom odabrao kuću svog pretka, hazreti Muhammeda s.a.w.s., u prostoru njegove džamije u Medini, gdje su se okupljali mnogobrojni zaljubljenici u istinu i nauku. Sedžad je trošio mnogo energije u neutralisanju snažne propagandne mašinerije vladajuće dinastije, ispravljanju iskrivljenih islamskih običaja i tradicije i širenju kur'anskih nauka. U brojnim predajama stoji da je ovaj hazret kupovao robove i podučavao ih nauci, te ih nakon uspješne obuke i vaspitanja puštao na slobodu.
Jedna od svijetlih karakteristika života hazreti Imama je vezana za njegovo služenje društvu i pojedincima. On je na sebe preuzeo izdržavanje siromašnih porodica Medine. Svake večeri bi vidio umorne oči gladnih, koje ne mogu spavati, koje su čekale nježne ruke svog spasitelja; tražio bi one kojima je potrebna pomoć i osvježavao ih svojom brigom i ljubavlju.
U većini slučajeva, oni nisu znali da ih Imam miluje i opskrbljuje hranom i pijaćom vodom. Pomaganje slabima jako se uvriježilo u njegovoj duši, pa je nastalo i mnogo predaja o zanimljivim događajima iz njegovog života...
Jednog dana imam Sedžad a.s. pridružio se karavani koja je išla prema svetom gradu Meki, kako bi s njom otišao na hadž. Njegovi bližnji su ga upitali - zašto sa karavanama iz Medine ne ide u Meku, na što je Imam odgovorio: "Volim putovati sa onim osobama koje me ne poznaju."
Kao stranac Imam se pridružio karavani, gdje je radio kao i ostali težaci i radnici. Tokom putovanja, karavani se pridružio još jedan putnik, koji je ubrzo prepoznao Imama. Kada su ostali članovi karavane saznali da se radi o Ali ibn Huseinu, Poslanikovom nasljedniku, postidili su se - međutim, Imam im reče:
"Ja sam lično želio da krenem sa karavanom čiji me članovi neće poznati, kako bi mogao rasterećen otići u posjetu Božijoj kući."
Jedan od načina širenja nauke i spoznaje, kojim se koristio imam Sedžad, vodio je preko molitve i dove. Ovim putem on bi učvršćavao vezu ljudi sa Bogom i islamom. Dovama je Imam želio poručiti da se ibadet ne odnosi samo na unutarnju vezu sa Bogom nego da je vjera nešto mnogo veće i uticajnije, nešto što čovjeka vodi blagostanju i sreći. Ove dove su skupljene i štampane u zbirci ''Sahifetus-Sedžadijje'', koja sadrži 54 molitve. Netaknute poruke i mistični i moralni sadržaji ove zbirke su put za udaljavanje od svih moralnih devijacija i put za dostizanje do vječne sreće.
Nada u Boga se može primijetiti na svakom mjestu u ovoj zbirci. Sve poruke koje je želio prenijeti svojim nasljednicima, imam Sedžad a.s. je kombinovao sa mističnim izrekama i poukama. Oslanjanje i nada u Allaha dželle ša'nuhu, unutarnje ubjeđenje u božiju podršku i pomoć u svim hair-poslovim, govore da je on bio vodič kroz tamu neznanja. Prema njegovom učenju, Allah dž.š. nikada neće napustiti svog vjernog roba.
U jednom dijelu svojih molitvi, imam Sedžad, obraćajući se Stvoritelju, kaže:
"Gospodaru moj, prije nego što ikoga pozovem, Tebe pozivam i nikoga više. Ne vidim Ti ravnoga, nikoga ko bi mogao udovoljiti mojim nadama i željama, a u svojim dovama, nikoga Ti ne činim ravnim. Moj poziv se upućuje samo u Tvoju blizinu."
(Sahifetus-sedžadijje: 27.)
Tokom svakog trenutka čovjekovog života mogu se primijeniti islamski moralni propisi i savjeti. Musliman može i najmanji program u svom životu protkati islamskim moralnim propisima. Imam Sedžad, od Allaha dželle ša'nuhu traži veliku pomoć, odnosno zadovoljstvo Gospodarovo njime, te kaže:
"Gospodaru moj, Muhammedu i njegovoj porodici pošalji salavat i selam. Ono što se primijeti u našim srcima, u pokretima naših tijela, pogledima očiju i riječima izgovorenim našim jezikom svrstaj tamo gdje slijedi nagrada za ta djela.''
Ne treba misliti da emevijski vlastodršci nisu pokušavali uvući i četvrtog Imama u zamku u kakvu su upali Zehri i slični. Medžutim, Imam Sedžad nije pokazivao nikakvog obzira prema njihovim mamcima i prijetnjama, i kako god su ga pokušali pridobiti, naišli su na izričito odbijanje. O tome svjedoče i sljedeća dva primjera:
1. Abdul-Melik je, za svoga hilafeta, jednom na hadždžu obavljao tavaf odmah pored Imama Alija ibn Huseina, mir neka je na nj, koji se nije niti osvrnuo na nj niti pokazao ikakvog obzira spram njega. Abdul-Melik nije poznavao Imama, pa upita ko je čovjek koji tavafi pored njega i ne osvrćući se na halifu, pa mu rekoše da je to Ali ibn Husein. Abdul-Melik se odvoji na stranu i naredi da mu dovedu Imama. Kad Imam dodže, halifa mu reče:
“O Ali ibn Huseine, ja nisam ubica tvoga oca! Zašto ne dodžeš k meni?” Imam odgovori: “Ubica mog oca oduzeo je mom ocu ovaj svijet, ali je moj otac upropastio njegov ahiret. Pa, ako želiš biti poput ubice moga oca, samo budi!” Abdul-Melik reče: “Ne, nego sam htio reći da dodžeš k nama i okoristiš se kod nas ovosvjetskim dobrima.” Tad Imam sjede na zemlju i raširi svoj ogrtač, pa reče: “Bože moj, pokaži mu vrijednost prvaka Tvojih” Odjednom, svi vidješe kako se Imamov ogrtač napuni blistavim draguljima koji su svojim sjajom zasljepljivali poglede. A onda Imam reče: “O Bože, nosi ovo, jer meni ne treba!”
(Kutb Al-Ravandi, Al-Kharayedž vel-džerayih, Entesharat-e Mustafavi, Qom, str 232.)
2. Abdul-Melik je dobio informaciju da se sablja Poslanika islama nalazi kod Alija ibn Huseina, mir neka je na nj.
(A to bijaše posebno zanimljivo, jer radilo se o uspomeni na Poslanika i dokazom posebne časti. Takodžer, posjedovanje te sablje predstavlja osobiti dokaz moći. Abdul-Melika je brinulo da bi zahvaljujući toj sablji Ali ibn Husein mogao privući narod k sebi.)
Stoga posla svog izaslanika Imamu sa zahtjevom da mu Imam preda sablju, a u pratećem pismu stajalo je:
“Šta god da ti treba, spreman sam ti udovoljiti.” Imam odbi da preda sablju. Abdul-Melik mu onda posla prijeteće pismo u kome je stajalo da će Imamu, ukoliko ne preda sablju, biti ukinut udio u bejtul-malu. (U to vrijeme svi muslimani, pa tako i Imam, imali su udjela u bejtul-malu.) Imam u svom odgovoru napisa: “A potom! Bog se obavezao da će robove koji se na Njega oslanjaju spasiti od onoga što im je neugodno i da će im dati opskrbu otud odakle se i ne nadaju. U Kur'anu je kazano: „Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika!‟
(Al-Hadždž, 38.)(Hamenei, Sejjid Ali, Pazhuheshi dar zendegi-ye Imam Sedždždad, Daftar-e merkez-e hezb-e džumhuri-ye eslami 1361, str. 83.; Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 46, str. 95.)
5. Poučavanje propisima vjere, odgojno-etički utjecaj
Jedan od aspekata borbe četvrtog Imama protiv tiranije i zla u njegovo vrijeme bilo je poučavanje propisima vjere i držanje predavanja odgojno-etičkog karaktera. Imam je poduzeo krupne korake u tom smjeru, takve i tolike da su učenjaci time impresionirani i začudženi. Tako, veliki šiitski učenjak šejh Mufid, u vezi s ovim, piše: “Sunitski fakihi preuzeli su od Imama toliko znanja da je to nemoguće pobrojati. Njegovi vazovi, dove, tumačenja Kur'ana, presude o halalu i haramu preuzete od Imama su mnogobrojne i poznate učenjacima, a ukoliko bismo ovdje sve to nabrajali, naše kazivanje bi bilo preopširno...“ (Šejh Mufid, Al-Iršad, Qom, Mektebeti basireti, str. 260)
Primjer Imamove odgojno-etičke pouke jeste Poslanica o pravima, u kojoj je Imam izložio različite ljudske obaveze spram Boga, samoga sebe i drugih ljudi. Imam tih pedesetak obaveza prvo nabraja, a zatim objašnjava svaku ponaosob. (Ovu poslanicu prenosi Šejh Suduk u Al-Khisalu (sv. 2, str. 618.)
Poslanica o pravima, prenesena od strane muhadisa i zabilježena u hadiskim zbirkama, mnogo puta je objavljena kao zasebna knjiga i uradženi su brojni prijevodi. Spisak prava koja Imam ovdje predstavlja izgleda ovako:
1. Pravo Božije;
2. Pravo prema samome sebi;
3. Pravo jezika;
4. Pravo uha;
5. Pravo oka;
6. Pravo ruke;
7. Pravo noge;
8. Pravo stomaka;
9. Pravo stidnog organa;
10. Pravo namaza;
11. Pravo hadždža;
12. Pravo posta;
13. Pravo sadake;
14. Pravo kurbana;
15. Pravo vladara;
16. Pravo učitelja;
17. Pravo vlasnika roba;
18. Pravo podanika;
19. Pravo učenika,
20. Pravo žene;
21. Pravo roba;
22. Pravo majke;
23. Pravo oca;
24. Pravo djeteta;
25. Pravo brata;
26. Pravo osloboditelja roba;
27. Pravo oslobodženog roba;
28. Pravo dobročinitelja;
29. Pravo mujezina;
30. Pravo predvodnika u namazu;
31. Pravo onoga s kojim sjediš
32. Pravo susjeda;
33. Pravo druga;
34. Pravo ortaka;
35. Pravo imetka;
36. Pravo onog kojem duguješ;
37. Pravo saveznika;
38. Pravo protivnika,
39. Pravo koje imaš kod protivnika;
40. Pravo onog ko od tebe traži mišljenje;
41. Pravo onog od koga ti traţiš mišljenje;
42. Pravo onog koji traži savjet;
43. Pravo onog koji savjetuje;
44. Pravo starijeg;
45. Pravo mladžeg;
46. Pravo onog koji ište od tebe;
47. Pravo onog od koga išteš;
48. Pravo onog koji te veseli;
49. Pravo onog koji ti čini zlo,
50. Pravo istovjernika;
51. Pravo štićenika druge vjere.
6. Potpora slabima
Jedan od najblistavijih aspekata života četvrtog Imama jeste njegova služba društvu u tim mračnim vremenima. Ta služba, bilo da se radilo o nemirnim i kriznim vremenima u Medini – poput dana tragedije Hurra – bilo o razdobljima mira, kad su siromašni i potrebiti čeznuli za rukom pordrške, trajala je čitav Imamov život. Spomenut ćemo ovdje tek neke primjere takvog služenja zajednici: Četvrti Imam preuzeo je na sebe da namiruje troškove života stotinu siromašnih porodica u Medini.
(Ebu Naim Isfahani, Haliyetul-avliya ve tabeqatul-asfiya, Darul-kitabul-'arabi, Bejrut 1407, sv. 3, str. 136)
Neki siromašni Medinjani preživljavali su od hrane koja im je stizala noću a da nisu znali ko im to donosi. Tek smrću Alija ibn Huseina, mir neka je na nj, shvatili su da je on bio osoba koja im je noću donosila hranu i ostavljala je pred njihovim vratima. Noću je Imam krišom nosio čitave vreće hljeba i drugih namirnica do pred vrata sirotinjskih domova (Ali ibn Isa. Ibid, str. 289.; Ebu Naim Isfahani, Ibid, str. 140.; Medžlisi, Ibid, str. 88.) , a često je znao reći:
“Tajno data sadaka gasi vatru Božije srdžbe.” Medinjani su govorili: “Od kad je umro Ali ibn Husein, nestalo je i tajno davane sadake.”
Hazreti Sedžad je godinama lično nosio teške vreće s brašnom i namirnicama do sirotinjskih kuća, pa su njegova ramena bila izbrazdana tim teretom. Tako, kad su, nakon šehadeta, gasulili Imamovo tijelo, pažnju prisutnih privukoše te brazde i ožiljci na ramenima, pa kad upitaše za razlog, saznaše da su to tragovi noćnog nošenja vreća hrane do kuća siromaha.
Kao što smo spomenuli, imam Sedžad (a.s.) je rođen 38. godine po Hidžri, odnosno 658. godine po Isau (a.s.) u gradu Medini. Bio je sin hazreti imama Huseina (a.s.), te je nakon šehadeta oca u dolini Kerbele na sebe prihvatio veliku i važnu dužnost imameta. Može se reći da je većina života hazreti Imama bila posvećena borbenom djelovanju i otporu. Imam je imao dužnost da ustabili, osnaži i proširi teoriju i stvarnu poruku šehadeta i života imama Huseina (a.s.).
Pronositelj poruke Kerbele
Kako je već ukazano, Imam Seddžad prisustvovao je tragediji na Kerbeli, a nakon šehadeta svoga oca Huseina ibn Alija, mir neka je na nj, bio je na čelu preživjelih iz Huseinove obitelji i preuzeo je obavezu pronošenja poruke ustanka i crvenog šehadeta Imama Huseina. Kroz svoje govore i obraćanja on je razotkrivao prljavo lice emevijske vlasti i utjecao na to da se javnost osvijesti. S obzirom na široku i obuhvatnu propagandu emevijskih vlasti, još od vremena Muavije pa nadalje, protiv Poslanikove porodice, nema sumnje da bi, da preţivjeli Imama Huseina nisu osvješćivali i budili narod, neprijatelji islama i sluge tadašnjih moćnika uspjeli izbrisati iz historija ovaj veliki ustanak i vječni pokret odnosno prikazati ga u krivom svjetlu.
Međutim, propaganda Imama Sedžada i ostalih preživjelih članova obitelji prvaka šehida, mir neka je na nj, u vrijeme njihovog sužanjstva – onda kad su im Jezidova glupost i golema mržnja dali priliku za to – nije Huseinovim neprijateljima pružila priliku da iskrivljavaju činjenice i šire laži. S obzirom na to da smo u poglavlju o ţivotu Imama Huseina, mir neka je na nj, prilično opširno govorili o propagandnom djelovanju četvrtog Imama, ovdje ćemo se zadovoljiti onim što smo već kazali.
Doba ćutnje
Na temelju podjele perioda imamata na četiri faze nakon smrti Poslanika islama (o čemu smo govorili u poglavlju o ţivotu zapovjednika vjernika, mir neka je na nj), život Imama Sedţdţada odvijao se u okviru četvrte faze, čije su karakteristike: - Gubitak nade u mogućnost oružane pobjede pokreta; - Aktivno nastojanje da se dugoročno stvore preduvjeti za uspostavu islamske vlasti od strane Poslanikove porodice; - Priprema uvjeta za ostvarenje tog cilja kroz kulturni rad i odgoj odgovarajućih ljudskih snaga; - Očuvanje izvorne islamske misli i ukazivanje na novotarije i zablude.
Nije potrebno posebno naglašavati da su ţalosni dogadžaji sa Kerbele (i to vrlo brzo) zadali snažan udarac šiitskom pokretu i reakcije na vijest o ovim dogadžajima u cijelom tadašnjem islamskom svijetu, posebno u Iraku i Hidžazu, izazvale su strah i zebnju. Naime, postalo je jasno da se Jezid, koji je spreman ići toliko daleko da pobije Poslanikove potomke (poštovane i ugledne u čitavom islamskom svijetu) i uzme u roblje njihove žene i djecu, neće prezati ni od kakvog zločina kako bi učvrstio svoju vlast.
( Zarobljavanje žena i djece kao i nošenje glava šehida od grada do grada imali su zasigurno za cilj izazvati strah među narodom i osujetiti svaku rekaciju)
Taj strah i zebnja, naročito primjetni u Kufi i Medini, dodatno su osnaženi nakon tragedije Hurra i okrutnog gušenja pokreta Medinjana od strane Jezidovih snaga (u mjesecu zul-hidždžetu 63. h.g.). Na teritorijama pod jakim utjecajem Poslanikove porodice, posebno u Medini u Hidžazu i u Kufi u Iraku, zavladala je ćutnja. Šiiti i sljedbenici Imama ubrajani su u neprijatelje Emevija, te su se osjećali slabima i nemoćnima, a njihova organiziranost i ustroj posve su se raspali. Ukazujući na tu neugodnu situaciju, Imam Sedždždad rekao je: “U cijeloj Mekki i Medini nema niti dvadeset ljudi koji nas vole.”
Čuveni historičar Mesudi ističe:
“Ali ibn Husein preuzeo je imamat u tajnosti i uz strogu tekiju, u teškim vremenima.”
Imam Sadik, mir neka je na nj, kazao je o ovoj žalosnoj i neugodnoj situaciji: “Nakon šehadeta Huseina ibn Alija, mir neka je na nj, ljudi su se vratili (odnosno napustili su Poslanikovu porodicu), osim trojice: Ebu Halida Kabulija, Jahje ibn Ummi Tavila i Džabira ibn Mut'ima.” Uz njih su kasnije pristali još neki, tako da je broj sljedbenika porastao. Jahja ibn Ummi Tavil ušao je u Poslanikovu džamiju u Medini i ovako se obratio ljudima:
“Mi smo vam suprotstavljeni i poričemo vas (dakle vaš put i vjerovanje), i izmedžu vas i nas postojaće uvijek neprijateljstvo i otvoreni sukob...”
Ne treba ni kazati da su u takvim uvjetima ovako otvoreno i jasno mogli nastupati samo rijetki ljudi koji nisu marili za vlastiti život, poput Jahje ibn Ummi Tavila koji je bio spreman izložiti se svakoj opasnosti. Zato je Hadždžadž ibn Jusuf, optužujući Jahju za prijateljstvo sa Zapovjednikom vjernika, mir neka je na nj, dao da mu se odsjeku ruke i noge, i umorio ga je groznom smrću.
(Šejh Tusi, Ekhtiyari ma'rifetir-ridžal, str. 123. )
U njegovo vrijeme dinastija Emevida je dostigla vrhunac u činjenju zuluma, grijeha, u korupciji i iskrivljavanju vjere. Vjerske vrijednosti su bile pogažene a nasilje obična i normalna pojava. Međutim, imam Sedžad je cijeli svoj život posvetio prosvjećivanju stanovništva i udaljavanju od grijeha narodnih masa, jer je želio vaspitati vjernički i strpljiv narod.
Upravo zbog toga on je za svoj dom odabrao kuću svog pretka, hazreti Muhammeda s.a.w.s., u prostoru njegove džamije u Medini, gdje su se okupljali mnogobrojni zaljubljenici u istinu i nauku. Sedžad je trošio mnogo energije u neutralisanju snažne propagandne mašinerije vladajuće dinastije, ispravljanju iskrivljenih islamskih običaja i tradicije i širenju kur'anskih nauka. U brojnim predajama stoji da je ovaj hazret kupovao robove i podučavao ih nauci, te ih nakon uspješne obuke i vaspitanja puštao na slobodu.
Jedna od svijetlih karakteristika života hazreti Imama je vezana za njegovo služenje društvu i pojedincima. On je na sebe preuzeo izdržavanje siromašnih porodica Medine. Svake večeri bi vidio umorne oči gladnih, koje ne mogu spavati, koje su čekale nježne ruke svog spasitelja; tražio bi one kojima je potrebna pomoć i osvježavao ih svojom brigom i ljubavlju.
U većini slučajeva, oni nisu znali da ih Imam miluje i opskrbljuje hranom i pijaćom vodom. Pomaganje slabima jako se uvriježilo u njegovoj duši, pa je nastalo i mnogo predaja o zanimljivim događajima iz njegovog života...
Jednog dana imam Sedžad a.s. pridružio se karavani koja je išla prema svetom gradu Meki, kako bi s njom otišao na hadž. Njegovi bližnji su ga upitali - zašto sa karavanama iz Medine ne ide u Meku, na što je Imam odgovorio: "Volim putovati sa onim osobama koje me ne poznaju."
Kao stranac Imam se pridružio karavani, gdje je radio kao i ostali težaci i radnici. Tokom putovanja, karavani se pridružio još jedan putnik, koji je ubrzo prepoznao Imama. Kada su ostali članovi karavane saznali da se radi o Ali ibn Huseinu, Poslanikovom nasljedniku, postidili su se - međutim, Imam im reče:
"Ja sam lično želio da krenem sa karavanom čiji me članovi neće poznati, kako bi mogao rasterećen otići u posjetu Božijoj kući."
Jedan od načina širenja nauke i spoznaje, kojim se koristio imam Sedžad, vodio je preko molitve i dove. Ovim putem on bi učvršćavao vezu ljudi sa Bogom i islamom. Dovama je Imam želio poručiti da se ibadet ne odnosi samo na unutarnju vezu sa Bogom nego da je vjera nešto mnogo veće i uticajnije, nešto što čovjeka vodi blagostanju i sreći. Ove dove su skupljene i štampane u zbirci ''Sahifetus-Sedžadijje'', koja sadrži 54 molitve. Netaknute poruke i mistični i moralni sadržaji ove zbirke su put za udaljavanje od svih moralnih devijacija i put za dostizanje do vječne sreće.
Nada u Boga se može primijetiti na svakom mjestu u ovoj zbirci. Sve poruke koje je želio prenijeti svojim nasljednicima, imam Sedžad a.s. je kombinovao sa mističnim izrekama i poukama. Oslanjanje i nada u Allaha dželle ša'nuhu, unutarnje ubjeđenje u božiju podršku i pomoć u svim hair-poslovim, govore da je on bio vodič kroz tamu neznanja. Prema njegovom učenju, Allah dž.š. nikada neće napustiti svog vjernog roba.
U jednom dijelu svojih molitvi, imam Sedžad, obraćajući se Stvoritelju, kaže:
"Gospodaru moj, prije nego što ikoga pozovem, Tebe pozivam i nikoga više. Ne vidim Ti ravnoga, nikoga ko bi mogao udovoljiti mojim nadama i željama, a u svojim dovama, nikoga Ti ne činim ravnim. Moj poziv se upućuje samo u Tvoju blizinu."
(Sahifetus-sedžadijje: 27.)
Tokom svakog trenutka čovjekovog života mogu se primijeniti islamski moralni propisi i savjeti. Musliman može i najmanji program u svom životu protkati islamskim moralnim propisima. Imam Sedžad, od Allaha dželle ša'nuhu traži veliku pomoć, odnosno zadovoljstvo Gospodarovo njime, te kaže:
"Gospodaru moj, Muhammedu i njegovoj porodici pošalji salavat i selam. Ono što se primijeti u našim srcima, u pokretima naših tijela, pogledima očiju i riječima izgovorenim našim jezikom svrstaj tamo gdje slijedi nagrada za ta djela.''
Ne treba misliti da emevijski vlastodršci nisu pokušavali uvući i četvrtog Imama u zamku u kakvu su upali Zehri i slični. Medžutim, Imam Sedžad nije pokazivao nikakvog obzira prema njihovim mamcima i prijetnjama, i kako god su ga pokušali pridobiti, naišli su na izričito odbijanje. O tome svjedoče i sljedeća dva primjera:
1. Abdul-Melik je, za svoga hilafeta, jednom na hadždžu obavljao tavaf odmah pored Imama Alija ibn Huseina, mir neka je na nj, koji se nije niti osvrnuo na nj niti pokazao ikakvog obzira spram njega. Abdul-Melik nije poznavao Imama, pa upita ko je čovjek koji tavafi pored njega i ne osvrćući se na halifu, pa mu rekoše da je to Ali ibn Husein. Abdul-Melik se odvoji na stranu i naredi da mu dovedu Imama. Kad Imam dodže, halifa mu reče:
“O Ali ibn Huseine, ja nisam ubica tvoga oca! Zašto ne dodžeš k meni?” Imam odgovori: “Ubica mog oca oduzeo je mom ocu ovaj svijet, ali je moj otac upropastio njegov ahiret. Pa, ako želiš biti poput ubice moga oca, samo budi!” Abdul-Melik reče: “Ne, nego sam htio reći da dodžeš k nama i okoristiš se kod nas ovosvjetskim dobrima.” Tad Imam sjede na zemlju i raširi svoj ogrtač, pa reče: “Bože moj, pokaži mu vrijednost prvaka Tvojih” Odjednom, svi vidješe kako se Imamov ogrtač napuni blistavim draguljima koji su svojim sjajom zasljepljivali poglede. A onda Imam reče: “O Bože, nosi ovo, jer meni ne treba!”
(Kutb Al-Ravandi, Al-Kharayedž vel-džerayih, Entesharat-e Mustafavi, Qom, str 232.)
2. Abdul-Melik je dobio informaciju da se sablja Poslanika islama nalazi kod Alija ibn Huseina, mir neka je na nj.
(A to bijaše posebno zanimljivo, jer radilo se o uspomeni na Poslanika i dokazom posebne časti. Takodžer, posjedovanje te sablje predstavlja osobiti dokaz moći. Abdul-Melika je brinulo da bi zahvaljujući toj sablji Ali ibn Husein mogao privući narod k sebi.)
Stoga posla svog izaslanika Imamu sa zahtjevom da mu Imam preda sablju, a u pratećem pismu stajalo je:
“Šta god da ti treba, spreman sam ti udovoljiti.” Imam odbi da preda sablju. Abdul-Melik mu onda posla prijeteće pismo u kome je stajalo da će Imamu, ukoliko ne preda sablju, biti ukinut udio u bejtul-malu. (U to vrijeme svi muslimani, pa tako i Imam, imali su udjela u bejtul-malu.) Imam u svom odgovoru napisa: “A potom! Bog se obavezao da će robove koji se na Njega oslanjaju spasiti od onoga što im je neugodno i da će im dati opskrbu otud odakle se i ne nadaju. U Kur'anu je kazano: „Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika!‟
(Al-Hadždž, 38.)(Hamenei, Sejjid Ali, Pazhuheshi dar zendegi-ye Imam Sedždždad, Daftar-e merkez-e hezb-e džumhuri-ye eslami 1361, str. 83.; Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 46, str. 95.)
5. Poučavanje propisima vjere, odgojno-etički utjecaj
Jedan od aspekata borbe četvrtog Imama protiv tiranije i zla u njegovo vrijeme bilo je poučavanje propisima vjere i držanje predavanja odgojno-etičkog karaktera. Imam je poduzeo krupne korake u tom smjeru, takve i tolike da su učenjaci time impresionirani i začudženi. Tako, veliki šiitski učenjak šejh Mufid, u vezi s ovim, piše: “Sunitski fakihi preuzeli su od Imama toliko znanja da je to nemoguće pobrojati. Njegovi vazovi, dove, tumačenja Kur'ana, presude o halalu i haramu preuzete od Imama su mnogobrojne i poznate učenjacima, a ukoliko bismo ovdje sve to nabrajali, naše kazivanje bi bilo preopširno...“ (Šejh Mufid, Al-Iršad, Qom, Mektebeti basireti, str. 260)
Primjer Imamove odgojno-etičke pouke jeste Poslanica o pravima, u kojoj je Imam izložio različite ljudske obaveze spram Boga, samoga sebe i drugih ljudi. Imam tih pedesetak obaveza prvo nabraja, a zatim objašnjava svaku ponaosob. (Ovu poslanicu prenosi Šejh Suduk u Al-Khisalu (sv. 2, str. 618.)
Poslanica o pravima, prenesena od strane muhadisa i zabilježena u hadiskim zbirkama, mnogo puta je objavljena kao zasebna knjiga i uradženi su brojni prijevodi. Spisak prava koja Imam ovdje predstavlja izgleda ovako:
1. Pravo Božije;
2. Pravo prema samome sebi;
3. Pravo jezika;
4. Pravo uha;
5. Pravo oka;
6. Pravo ruke;
7. Pravo noge;
8. Pravo stomaka;
9. Pravo stidnog organa;
10. Pravo namaza;
11. Pravo hadždža;
12. Pravo posta;
13. Pravo sadake;
14. Pravo kurbana;
15. Pravo vladara;
16. Pravo učitelja;
17. Pravo vlasnika roba;
18. Pravo podanika;
19. Pravo učenika,
20. Pravo žene;
21. Pravo roba;
22. Pravo majke;
23. Pravo oca;
24. Pravo djeteta;
25. Pravo brata;
26. Pravo osloboditelja roba;
27. Pravo oslobodženog roba;
28. Pravo dobročinitelja;
29. Pravo mujezina;
30. Pravo predvodnika u namazu;
31. Pravo onoga s kojim sjediš
32. Pravo susjeda;
33. Pravo druga;
34. Pravo ortaka;
35. Pravo imetka;
36. Pravo onog kojem duguješ;
37. Pravo saveznika;
38. Pravo protivnika,
39. Pravo koje imaš kod protivnika;
40. Pravo onog ko od tebe traži mišljenje;
41. Pravo onog od koga ti traţiš mišljenje;
42. Pravo onog koji traži savjet;
43. Pravo onog koji savjetuje;
44. Pravo starijeg;
45. Pravo mladžeg;
46. Pravo onog koji ište od tebe;
47. Pravo onog od koga išteš;
48. Pravo onog koji te veseli;
49. Pravo onog koji ti čini zlo,
50. Pravo istovjernika;
51. Pravo štićenika druge vjere.
6. Potpora slabima
Jedan od najblistavijih aspekata života četvrtog Imama jeste njegova služba društvu u tim mračnim vremenima. Ta služba, bilo da se radilo o nemirnim i kriznim vremenima u Medini – poput dana tragedije Hurra – bilo o razdobljima mira, kad su siromašni i potrebiti čeznuli za rukom pordrške, trajala je čitav Imamov život. Spomenut ćemo ovdje tek neke primjere takvog služenja zajednici: Četvrti Imam preuzeo je na sebe da namiruje troškove života stotinu siromašnih porodica u Medini.
(Ebu Naim Isfahani, Haliyetul-avliya ve tabeqatul-asfiya, Darul-kitabul-'arabi, Bejrut 1407, sv. 3, str. 136)
Neki siromašni Medinjani preživljavali su od hrane koja im je stizala noću a da nisu znali ko im to donosi. Tek smrću Alija ibn Huseina, mir neka je na nj, shvatili su da je on bio osoba koja im je noću donosila hranu i ostavljala je pred njihovim vratima. Noću je Imam krišom nosio čitave vreće hljeba i drugih namirnica do pred vrata sirotinjskih domova (Ali ibn Isa. Ibid, str. 289.; Ebu Naim Isfahani, Ibid, str. 140.; Medžlisi, Ibid, str. 88.) , a često je znao reći:
“Tajno data sadaka gasi vatru Božije srdžbe.” Medinjani su govorili: “Od kad je umro Ali ibn Husein, nestalo je i tajno davane sadake.”
Hazreti Sedžad je godinama lično nosio teške vreće s brašnom i namirnicama do sirotinjskih kuća, pa su njegova ramena bila izbrazdana tim teretom. Tako, kad su, nakon šehadeta, gasulili Imamovo tijelo, pažnju prisutnih privukoše te brazde i ožiljci na ramenima, pa kad upitaše za razlog, saznaše da su to tragovi noćnog nošenja vreća hrane do kuća siromaha.
